POJEDINAČNI RAZVOJNI PROJEKTI

UZGOJ SMOKAVA

1. UVOD

Od oko 1.500.000 t svjetske proizvodnje smokve više od 80% proizvodi Sredozemlje. Najveći proizvođači i izvoznici su Turska, Grčka, Italija, Alžir, Maroko i Španjolska. Poslije masline, smokva je najraširenija voćka od Istre do Dubrovačkog primorja, a u manjoj mjeri u Dalmatinskoj zagori i neretvanskoj dolini (sve do Konjica). S oko 855.000 stabala polovicom osamdesetih godina, broj rodnih stabala smanjen je na oko 600.000. Hrvatska je 1996. godine proizvela oko 6.240 t svježih plodova, 3.360 t potrošeno je u svježem stanju, a proizvedeno je 920 t sušenih smokava.

Smokve kod nas proizvode obiteljska gospodarstva bez većih preradbenih kapaciteta. Malo je voćnjaka smokve. Uglavnom raste pojedinačno ili po nekoliko desetaka stabala, često u okviru vinograda.

Obzirom da postoje dobri uvjeti za uzgoj smokava na ovom području, obradit ćemo smokvu kao voćnu vrstu interesantnu za uzgoj u ovom kraju, ne samo kao nekoliko stabala, nego podizanjem i većih nasada smokava interesantnih za komercijalna gospodarstva.

2. TEMELJNE ZNAČAJKE PLODA SMOKVE

Plodovi imaju veliku dijetoterapijsku i hranjivu vrijednost, a ljekovitu na bolesti želuca, slabokrvnost itd.. Troše se svježi, suhi, kao marmelada, džem, slatko, kompot, žele i sok. Sok je osvježavajući i hranjivi napitak, koji je kakvoćom i širinom primjene jednak drugim voćnim napitcima. U njemu su lako probavljiv invertni šećer, te važni enzimi, koji djeluju ublažavajuće na stjenke probavnoga sustava. Od smokve se isto tako radi dobra rakija.

3. TRŽIŠTE SMOKVE

Plasman svježe smokve je ograničen slabom mogućnošću čuvanja, pa je tržišnost izrazito slaba u odnosu na drugo voće. Organiziran otkup i preradba daleko su ispod proizvodnih i gospodarskih mogućnosti ove voćne vrste u nas. U Europi se od nedavno sade tržišni voćnjaci gustog sklopa (kalifornijski način), a plodovi se koriste za turističku, sezonsku potrošnju i sušenje.

Proizvodnja smokava smanjena je zbog promjena u prehrani. Raste potrošnja svježega voća na račun sušenoga i prerađenoga. Smanjio se organizirani otkup za preradbu. Proizvodnja se zadržala na okućnicama zbog plasmana gotovo isključivo svježih plodova. Manji dio se suši za vlastitu potrošnju, a lošiji plodovi su stočna hrana. Preporučuje se proizvodnja stolnih smokava namijenjenih turistima i tržištu u unutrašnjosti (najviše Zagrebu), zbog boljih prometnih veza, jer svježa smokva ne podnosi duži prijevoz.

Neiskorištene su velike mogućnosti preradbe (napitci, džemovi, kompoti, rakije). Posebice je važno pravilno sušenje i otprema. Dobro sušena i pakirana smokva uvijek se dobro prodaje na inozemnom i domaćem tržištu kao ukusno, zdravo i hranjivo voće.

Značajne količine sušene smokve se u Hrvatsku uvoze (30 % ukupnog uvoza sušenoga voća). Preradba u domaćinstvu nije isplativa zbog nedovoljne opreme i malih kapaciteta. Nabava suvremenih tehnoloških linija za preradbu i pakiranje sušene smokve u otkupnim središtima, u privatnom ili zadružnom vlasništvu, rješenje je za oživljavanje i razvitak proizvodnje smokve u nas.

4. TEHNOLOŠKI UVJETI PROIZVODNJE

4.1. Ekološki uvjeti

 Smokva je suptropska voćka. Pri izboru proizvodnoga prostora treba voditi računa o tomu. Područje uspješnog uzgoja smokve proteže se do 400 m nadmorske visine.

Smrzava na -10 do -22° C. Otpornost ovisi o stanju voćke, ishrani, tlu i vlazi. Starija stabla podnose bez većih oštećenja -16 do -17° C, a mlada, nenjegovana zebu već na -8° C. Na slabijim tlima i nakon sušnoga ljeta smokve su podložnije smrzavanju. Visoke topline podnose dobro, pa su one poželjne u vrijeme zriobe, ako nema suše. Najbolje plodove smokva daje pri toplinama od 37 do 38° C, s dovoljno vlage. Za rast i rodnost treba dosta svijetla. To treba znati pri određivanju razmaka sadnje i uzgojnoga oblika.

Iako je voćka semiaridnih područja, smokva povoljno reagira na navodnjavanje. Za uzgoj joj treba oko 800 mm padalina godišnje. U većim, intenzivnim voćnjacima potrebno je osigurati nekoliko navodnjavanja od početka srpnja do kraja kolovoza, radi ravnomjernog rasta, bubrenja, veličine plodova i ukupnoga uroda, bez opasnosti od raspucavanja (važno za stolne sorte). Sušu dobro podnose odlike Petrovača bijela i Zimnica, a Petrovača crna, Zamorčica i Tiermulica ne. Zbog čestih suša, da bismo očuvali vlagu i smanjili isparavanja, tlo moramo nastirati organskim tvarima (mulch).

Najbolja su lakša, karbonatna i propusna tla. Na teškim, glinastim tlima plodovi su slabije kakvoće. Nasad na plitkim tlima, s manje hranjiva, slabo rodi i ima kraći vijek iskoristivosti. Najbolji rast i rodnost postiže se na redovito obrađivanim i plodnim vinogradarskim tlima. Sposobnost tla da očuva vlagu ima najveći utjecaj na količinu i kakvoću uroda.

Korjenov sustav smokve ima dobru sposobnost prodiranja u dublje i bočne slojeve kroz pukotine tla pronalazeći tako potrebnu vlagu i hranjivo. Tako da završeci korjena znaju biti udaljeni od stabla i do 12 metara.

Stablo u povoljnim uvjetima naraste i više od 8 m. Cvjetovi su u zatvorenim cvatovima. Postoje proljetni, ljetni i jesenski cvat. Oplodnju obavi smokvina osica, čija ličinka prezimi u jesenskom cvatu divlje smokve. Plodovi se oblikuju iz oplođenih i neoplođenih cvjetova (iz neoplođenih partenokarpijom-zametanje bez oplodnje).

4.1.1. Sorte i podloge

Smokva se razmnožava vegetativno (korištenjem zelenih dijelova) i generativno (iz sjemena). Sadnice se najčešće proizvode oživljavanjem reznica, a iskusno domaćinstvo može svoj smokvik obnavljati i vlastitim sadnicama. Smokva se može cijepiti na sjemenjak ili na divlju smokvu. Kod nas se uzgaja veliki broj sorti, različitih po vremenu zriobe (dvorotke i jednorotke) i boji kožice ploda (crnice i bjelice). Nekima treba oprašivanje peludom divlje smokve (kaprifikacija), koji prenosi smokvina osica (blastophaga).Od glavnih sorti gospodarski značaj imaju dvorotke bjelice (petrovača bijela i bjeluša), dvorotka crnica (zlatulja), jednorotka bjelica (zamorčica) i jednorotka crnica (šaraguja), od pratećih sorti dvorotka bjelica (vodenjača), dvorotka crnica (žentile), jednorotke bjelice (modrulja, karginja, zimica, lopudka) i jednorotka crnica (bružetka), a od sporednih ili lokalnih dvorotka crnica (petrovača crna) i jednorotka bjelica.

Petrovača bijela, vrlo rodna, izrazito stolna sorta, najviše se uzgaja u srednjoj i južnoj Dalmaciji, manje uz obalu i na sjevernim otocima. Bujna stabla razvijaju dva cvata. Prosječan plod prvog cvata ima 60 do 100 g. a drugog 50 g. Oplođuje se kaprifikacijom. Koža ploda je svijetlozelena, a meso blijedo medeno ružičasto, vrlo sočno, ugodno slatko. Plodovi se sortiraju odmah nakon berbe (u voćnjaku), jer zbog velike sočnosti ne podnose dulji prijevoz i rukovanje. Odlika se preporučuje za uzgoj na plodnim tlima u blizini većih potrošačkih, turističkih središta.

Bjeluša, vrlo raširena u dolini Neretve južnoj i srednjoj Dalmaciji, bujnoga je stabla, obilno rodi, a cvate dva puta. Proljetni cvat od degeneriranih ženskih cvjetova, omesnati i izraste do normalne veličine, ali nikada nije jestiv. Ljetni cvat razvije jestiv plod, produljen kratkim vratom, prosječne težine od 40 do 70 g. Dozrijeva u prvoj dekadi kolovoza, a razdoblje zriobe je kratko (mjesec dana). Plodovi su dobre kakvoće, prikladni za prijevoz i potrošnju u svježemu stanju i sušeni. Meso je svijetlo bijelo ispod kože i blijedo medeno u unutarnjem dijelu, vrlo sočno, ugodno slatko.

Zamorčica,   naša   najbolja   i   najraširenija sorta, uzgaja se duž cijele obale, a najviše na Krku, Hvaru i Korčuli, oko Metkovića i u dolini Neretve do Mostara. Naši iseljenici su ju raširili Kalifornijom. Otporna je na sušu i hladnoću, bujna je i rodna, odlikuje se odličnim plodovima za potrošnju u svježemu stanju i za sušenje. Tipična je jednorotka s degeneriranim ženskim cvjetovima. Kruškoliki plod ima duguljasti vrat, tanku svijetlo zelenu kožicu, a žućkasto zelenu u vrijeme dozrijevanja. Meso je vrlo sočno i slatko, ugodne arome. Suhi plodovi ove odlike su vrlo cijenjeni zbog nježne, tanke kožice i mekog finog mesa. Plodovi su sitniji od drugih gospodarski značajnih sorti. Da kožica ne bi tamnila nakon sušenja, prije sušenja se sumpori. Preporučuje se za uzgoj na dubljim, plodnim tlima koja dobro gospodare vlagom.

Šaraguja, najbolja od crnica jednorotki, proširena je u južnoj Dalmaciji, a najviše na Korčuli i u Konavlima. Preporuča se za tržišni uzgoj. Stabla su srednje bujna i vrlo rodna. Uspijeva i na manje plodnim tlima. Okruglasto plosnati, sivo crveno ljubičasti plodovi dozrijevaju od polovice kolovoza do polovice listopada, a nakon prvih jesenskih kiša skloni su raspucavanju. Dobri su svježi, a sušeni zbog debele kožice slabije kakvoće od zamorčica i bjeluša. Sočno, vrlo slatko, kiselkasto meso je bijelo žuto, u sredini intenzivno crveno.

4.1.2. Sustavi uzgoja

Nekada se preporučivao uzgoj smokava u združenoj sadnji s vinovom lozom ili maslinom. Vinova loza posađena između redova smokve, davala je značajan prihod do pune rodnosti smokvi, kada bi ju njezine krošnje zasjenile i smanjile joj urod. Nakon 20 godina loza bi propadala, a smokvik bi ostajao još 25 do 30 godina u punoj rodnosti. Pri sadnji s maslinama smokve su se sušile nakon 30 do 40 godina, a masline su se iskorištavale još znatno duže.

Intenzivno, namijenjeno tržištu, smokva se najviše uzgaja slobodne, prirodno oblikovane krošnje, a preporučuje se oblik popravljene vaze s tri osnovne kosturne grane. Visina debla za bujne sorte je 100, a za manje bujne 60 do 80 cm. Gustoća sklopa ovisi o bujnosti sorte i plodnosti tla. Zbog poluekstenzivnog uzgoja ili združene sadnje s maslinom i vinovom lozom, ranije se sadilo na veće razmake (od 7 x 6 do 10 x 10 m). Novi voćnjaci smokava se sade s razmakom od 6 m između redova i od 4 do 5 m u redu (od 330 do 460 stabala po hektaru). Gusti sklop daje ranije i prosječno veće urode.

4.1.3. Održavanje smokvika

Smokovik treba tri do četiri puta godišnje kositi i nastirati. Gnoji se sa  150 do 300 kg fosfornog i 200 do 400 kg kalijeva gnojiva. Ore se samo kad se sijanjem obnavlja zeleni pokrov. U aridnijim područjima nastire se sijenom i slamom. Rezidbom se potpomaže oblikovanje krošnje jer smokva prirodno dobro oblikuje krošnju i ima grane otklonjene pod većim kutom. Pri rezidbi se ne trebaju rezati deblje grane koje teško zacjeljuju, jer se povećava opasnost od truleži ili nekroze tkiva. Zato se krošnja oblikuje, redovito prije kretanja vegetacije, samo rezanjem tanjih izboja.

4.1.4. Štetnici i bolesti

Češče bolesti smokve jesu šupljikavost (Phillosticta sycophilia) i rđa lista (Uredo fici).

Od štetnika nalazimo smokvinu buhu (Homotoma ficus), smokvina moljca (Simaethis nemorana), smokvina medića (Ceroplastes rusci), mediteransku voćnu muhu (Ceratitis capitata), cvrčke (Empoasca flavescens) te smokvina podkornjaka (Hypoborus ficus).

Zbog utjecaja kiše, vjetra, sunca, mraza i dugotrajne suše plod puca, nastaju sunčane ožegotine, oštećenja od mraza.

Zaštitu provoditi prema ekološkim principima ili integrirano ovisno o opredjeljenju uzgajivača.

 4.1.5. Berba i prirodi

Smokva počinje rađati treće godine nakon sadnje. Gospodarsku vrijednost smokvik dobiva, ovisno o sorti i tehnologiji, pete ili sedme godine. Redovita rodnost počinje nakon osme godine i traje dulje od 50 godina. Plodovi se beru u više navrata, jer ne dozrijevaju u isto vrijeme. Vrlo su osjetljivi, pa ih treba pažljivo brati. Za sušenje se beru kada se počinju smežuravati. Na tržište se iznose plodovi prve, druge i ekstra klase.

5.1. EKONOMSKO-FINANCIJSKI ELEMENTI PROGRAMA

 5.1. Visina investicije u podizanje smokvika

 Prosječna ulaganja u   hektar smokvika su oko 98.000 kuna. Budući da ulaganje traje četiri godine, manje je od uobičajenih za osnutak voćnjaka drugih voćnih vrsta u sredozemnoj Hrvatskoj. Smokva je nezahtjevna suptropska voćka. Koristi li se vlastiti rad uz racionalizaciju utroška materijala, novčani izdaci kod osnutka smokvika su oko 65.000 kuna.

  Tablica: Troškovi podizanja smokvika na 1 ha površine

 5.2. Prihodi i rashodi

U punoj proizvodnji su prosječni godišnji troškovi rada i materijala oko 25.000 kuna po hektaru. Veleprodajne cijene svježih plodova smokve su posljednjih godina od 6,00 do 8,00 kuna za kilogram. Prosječni godišnji prihodi su u razdoblju pune rodnosti (7. do 35. godine) od 60.000 do 80.000 kuna, ukupni rashodi oko 35.000 kuna, očekivani godišnji bruto dobitak od 30.000 do 35.000 kuna po hektaru voćnjaka.

 Poticaj za podizanje 1 ha smokvika na ovim područjima iznosi 22.700 kuna.

 6. ZAKLJUČNA OCJENA

 Na temelju iznijetog valja zaključiti:

• Na području općine Starigrad već stoljećima se uspješno uzgaja smokva, stoga postoje svi preduvjeti za uspješnu proizvodnju ove voćne vrste,
• Smokva se ovdje uzgaja tradicionalno ekstenzivno pri čemu joj se ne pridaje velika tržišna vrijednost,
• Uz bolju valorizaciju, tržno usmjerenje, odabir kvalitetnijih sorti i poštivanje agrotehničkih mjera suvremenog uzgoja, smokvu je ovdje moguće uzgajati plantažno,
• Plantažnim sustavom uzgoja obiteljska gospodarstva se profesionaliziraju, te imaju bolji agrotehnički nadzor uzgoja, olakšanu berbu, lakši plasman i bolje ekonomske rezultate,
• Suvremeni smokvik uz poštivanje agrotehničkih mjera i rokova daje dobar urod, a gospodarstvo ostvaruje financijsku dobit,

^ Gore