Kulturna baština

Krovovi na kubu

Posebnosti ovoga kraja ogledaju se i u tradicionalnom stilu gradnje, naime samo u podgorskim naseljima susreću se tzv. krovovi na kubu, betonski bačvasti krovovi koji su do danas ostali sačuvani na kućama.

Mirila

Mirila su vezana za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja.

Sve su skupine mirila locirane uz puteve kojima se prolazilo do mora i to na pola puta od naselja do groblja. Bez obzira na udaljenost i napor nošenja mrtvaca, pri nošenju mrtvac se nije smio odložiti na zemlju, te su se nosači izmjenjivali da bi lakše svladali težinu tereta i udaljenost puta. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu – mirilu – prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja. Položeni se mrtvac «izmjerio» po dužini tijela i mjera bi se «zabilježila» s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo.

Mirila su za velebitsko stanovništvo bila značajna kao obilježje kulture. Ona su označavala kult prema pokojniku, zato su bila važnija od groblja na kome je pokopan mrtvac. Nakon pokapanja pokojnik se nije više obilazio niti se dolazilo na groblje sve dok netko opet ne umre. Razlog tome je najčešće velika udaljenost planinskih naselja od mjesnog groblja kao i to što se smatralo da je u grobu pokopano «samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu». Umjesto toga mirila su označavala spomen na pokojnika, kraj njih se prolazilo, pazilo na njihov izgled.

Ovaj običaj traje do 50-ih godina XX stoljeća nakon čega potpuno prestaje. Ono što čini osebujnost velebitskih mirila jesu njihovi ukrasi. Jedan od najčešćih motiva znak je križa, ali susrećemo i krug, spiralu, znak «X». Na mirilima su se sintetizirali ukrasni simboli ilirske, slavenske i kršćanske kulture, te su tako kao jedinstveni spomenici održali na Velebitu do danas.

Argyruntum

Područje današnjeg  Starigrada-Paklenice i Selina naseljavano je u kontinuitetu od prapovijesti pa do današnjih dana.

Na to nam ukazuju i rezultati istraživanja u Vaganačkoj pećini i okolnim susjednim špiljama, odakle potječu nalazi impreso keramike starijeg neolitika, različite keramičke izrađevine i litički materijal Danilske kulture, kao i obilan materijal iz brončanog i željeznog doba.

Samo naselje Starigrad-Paklenica nastalo je na vrlo starim temeljima. Misli se da je drevni Argyruntum, kako se zvao rimski municipij na Podvelebitskom kanalu za vladavine cara Tiberija (42.g.pr.Kr.) osnovan na mjestu pretpovijesnog naselja.

Ime Argyruntum svjedoči da je gradić postojao i prije dolaska Rimljana jer ono ne potječe iz rimskog doba. Naime, Argyruntum se spominje u djelima antičkih pisaca LinijaSt., Ptolomeja i drugih. Iz tog je vremena nekropola u kojoj je otkriveno vrijedno kulturno naslijeđe: keramika, staklo i nakit. Vrijedna zbirka se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra.

Naselje se održalo sve do kraja kasne antike (4. st. poslije Krista). Iza tog razdoblja se gube tragovi života na toj lokaciji.

U srednjovjekovnom razdoblju na području čitavog podvelebitskog kanala i to od Rovanjske pa do Mandaline nastao je čitav niz utvrda i sakralnih objekata, među njima se posebno ističu crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu-Paklenici.

Antičko staklo Argyruntuma

Preuzeto iz knjige “Argyruntum u odsjaju antičkog stakla” autora Ive Fadića, izdanje Zadar 2006.

Antički običaj spaljivanja mrtvaca i prilaganje raznih upotrebnih predmeta uz spaljene ostatke pokojnika, uz pojedinačne iznimke inhumiranih grobova, traje do snažnijeg prodora kršćanstva (kraj 3. i 4. stoljeće). Naravno, čak i nakon službenog proglasa rimskog cara Konstantina Velikog (306. do 337. godine), kojim se nagovješćuje pretvorba kršćanstva u službenu državnu religiju (Milanski edikt – 313. godine), prodor te religije, uz promjenu ritusa pokapanja od incineracije k inhumiranim pokopima, nije odjednom, a ni u potpunosti, zbrisao tradiciju polaganja grobnih priloga. Iz tog razloga antičke nekropole širom Rimskog Carstva dale su mnoštvo cjelovitih i vrijednih primjeraka materijalne kulture antike. Za razliku od arheoloških istraživanja naseobina i urbanih prostora, koja su uglavnom pružila veoma fragmentirane nalaze, taj običaj stavljanja priloga uz pokojnika ima vrlo veliko značenje, posebno za izučavanje lomljive antičke staklene građe.

Te krhke primjerke antičkog stakla «dala» je i nekropola Argyruntuma. U mnoštvu od 146 uglavnom cjelovitih primjeraka kriju se mnogi oblici. Pojedine forme u suvremenoj terminologiji nazivamo aryballos, modiolus, amphoriskos, balsamarium, riton, gutus, olla cineraria…, međutim ima i onih koje jednostavno nazivamo zdjelica, čaša, boca, bočica, poklopac… Mnoge od njih, unutar tipološke pripadnosti (15 tipova), razlikujemo po specifičnosti oblika, odnosno forme (forma 1 do 41) i raznim inačicama.

Kao i danas boce su bile u širokoj upotrebi i u svakodnevnom životu čovjeka antičkog vremena. One sačinjavaju veliku tipološku skupinu i u Argyrumtumu, a uglavnom su se upotrebljavale u kućanstvu. Pojedine forme, posebno one s plitkim recipijentom i dugim uskim vratom, mogle su služiti i u farmaciji. Najbrojnije su boce trbušasto – konična tijela (kat.br. 7 – 31) i boce konično – profilirana tijela (kat.br. 33 – 49). Ove prve pripisuju se italskim radioničkim centrima, mada su izrazito brojne i na prostoru istočne jadranske obale u 1. i 2. stoljeću. Istočno-mediteranske provenijencije su najvjerojatnije one (zbijenog) konično – profilirana tijela. Boce zvonolika tijela (kat.br. 1 – 6), koje su izrađivane krajem 2. i u 3. stoljeću poslije Krista, posebno su zanimljive za naše krajeve, jer se danas s velikom sigurnošću može tvrditi da su produkt neke lokalne radionice ili, štoviše, lokalnih radionica u provinciji Dalmacije. Njihova brojnost, međusobna ujednačenost u dimenzijama i kvaliteti stakla, nedvojbeno ukazuju na lokalnu produkciju.

Vrčevi četverokutna tijela (kat.br. 53 62) služili su, kako nam to potvrđuju nalazi u Pompejima, i za transport raznih tekućina. Izrađivani su na dva načina, puhanjem na kalup (što je češće) i slobodnim puhanjem pa utiskivanjem stranica i baze. Oni puhani na kalup, na bazi recipijenta često imaju utisnut reljefni žig proizvođača, i to u vidu koncentričnih krugova, stiliziranih rozeta, nekog drugog biljnog ili geometrijskog ornamenta.

Ponekad takvi stakleni primjerci imaju utisnute inicijale proizvođača ili puno ime vlasnika radionice. Tako, na primjer, na jednom staklenom primjerku iz Argyruntuma doznajemo za ime Lucius Aemilius Blastius (ili Blasius) (kat.br. 56). U 1. i 2. stoljeću vrčevi četverokutna tijela, osim na Apeninskom poluotoku, brojni su i u Galiji i posebno u provinciji Dalmaciji.

U kućanstvu, kozmetici, farmaciji i medicini služile su razne staklene bočice. Posebno su zanimljivebočice zvonolika tijela i duga cilindrična vrata. Značajnije su prisutne na Cipru i u Dalmaciji, a datiraju se od 2. do početka 4. stoljeća (kat.br. 63 – 70).Zbog izrazito drugog i uskog cilindričnog vrata postoji tumačenje da su služile za veoma hlapive tekućine. Naime, dug uzak vrat smanjivao je površinu hlapljenja, pa su najvjerojatnije u njima bila pohranjena različita eterična ulja. Uz to, dugi uski vrat omogućavao je kontrolirano izlijevanje sadržaja bočice. Posebno zanimljiv oblik, vjerojatno iste namjene, predstavljen je u bočicama četverokutna tijela i dužega cilindričnog vrata (kat.br. 71 – 72), te bočicama šesterokutna i osmerokutna tijela i duga cilindrična vrata (kat.br. 73 – 79). Njih bismo mogli nazvati zajedničkim imenom – pseudo Merkur bočice, jer se u drugim kolekcijama, kod većih i masivnijih primjeraka (i do 30 cm visine) na bazi nalazi reljefni prikaz boga Merkura. O njihovoj namjeni u medicini govori nam ime pomasti za liječenje upale očnog kapke, koje je utisnuto na dnu recipijenta pojedinih primjeraka ovog tipa. Osim tog imena Hilari, na bazama takvih bočica često se nalaze inicijali poput CMHR, GFHI…, a i razni reljefni ornamenti. Oblik je moguće datirati na kraj 2., odnosno u 3. i rano 4. stoljeće. Šesterokutne i osmerokutne bočice iz Starigrada, kao i brojni primjerci koji se čuvaju u arheološkom muzeju u Zadru i Splitu, po današnjem stanju istraženosti predstavljaju sasvim specifičnu skupinu i zasebnu kategoriju ove forme, pa se sa sigurnošću može tvrditi da su ovdje i izrađivane.

Namjena vretenastih bočica s uskim grlom (kat.br. 80 i 81), nije nam poznata. Poznato je samo da su takve bočice, s depresijama (uleknućima) na tijelu, pronađene u Egiptu, gdje su, moguće zbog vješanja, bile opletene slamom. Tu im je najvjerojatnije i započela proizvodnja. Vretenaste bočice široka grla (kat.br. 82) služile su, kako nam to potvrđuju i zapisi srednjovjekovne medicine, za isisavanje mlijeka kod upaljenih dojki dojilja. To bi se postizalo pomoću zapaljenog predmeta u recipijentu posude. Naime, naslanjanjem oboda na bradavicu dojke i izgaranjem zapaljenog predmeta u bočici stvarao bi se vakuum koji bi omogućavao isisavanje mlijeka. Za razliku od srednjovjekovnih primjeraka, koji se oblikovno neznatno razlikuju od antičkih, starigradski primjerak moguće je datirati od kraja 2. do u 4. stoljeće.

Posebnu kategoriju staklenog pribora različite provenijencije i vremena nastanka čine razne posudice za pomasti (kat.br. 87 – 90) i zdjelice (kat.br. 91 – 93).Čaše su zastupljene samo u dvije forme (kat.br. 94 – 96). To su čaše s uleknutim stranama, rađene isključivo od prirodno bojenog stakla, a pripadaju proizvodima galsko – rajnskih staklarskih radionica. Moguće ih je datirati u kraj 1. i 2. stoljeće. Nasuprot njima, za čaše konična tijela nisu pronađene analogije u dostupnoj literaturi (kat.br. 95 – 96).

Najvjerojatnije veoma rani primjerci staklenog posuđa (prva polovina 1.st. nakon Krista) predstavljeni su s tri manja vrčića (kat.br. 97 – 99). Vrčić konična tijela s ručicom i lijevkom posjeduje sve odlike sirijskih staklarskih radionica (Sidon) i iznimno je rijedak i vrijedan primjeraka staklarskog obrta. Štoviše, za njega nisu nađene direktne analogije. Ranom 1. stoljeću pripada i vrčić cilindrična tijela s ručicom, kao i vrčić trbušasta tijela, oba sirijske produkcije. Svakodnevnoj upotrebi u kućanstvu služio je ivrč trbušasta tijela s okomitim rebrima (kat.br. 100) kojeg je moguće datirati u 1. i 2 stoljeće na temelju malobrojnih komparativnih primjeraka.

Osobito omiljena forma galskih staklara je trbušasta bočica s dvije ručke, tzv. aryballos (kat.br. 101). S manjim izmjenama u formi, proizvodnja aribalosa traje od sredine 1. do 3. ili početka 4. stoljeća. Takve su bočice služile u kozmetici, odnosno pri toaleti, što nam potvrđuju sačuvani kameni antički reljefi. Naime, nosili su se pri kupanju, na ruci, okačen brončanim lančićima, a takvi lančići sačuvani su na ručicama nekoliko primjeraka staklenih aribalosa. Galskim, odnosno galsko – rajnskim staklarskim radionicama pripada i pehar s ručkom – modiolus (kat.br. 102 – 103), proizvodnja kojeg datira u drugu polovinu 1. stoljeća po Kristu.

Zasebna tipološka skupina unutar staklenog materijala antičkog Argyruntuma izrazito su mali stakleni recipijenti, tzv. balsamariji (kat.br. 104 – 131). Nekad su ih romantično nazivali lakrimariji, jer se pretpostavljalo da su služili za skupljanje suza pri pogrebnom ritualu spaljivanja pokojnika. Međutim danas se pouzdano može tvrditi da su pojedini oblici, osim u farmaciji i kozmetici, služili i za pohranu posebnih pomasti, koje bi se, zajedno s bočicom, bacale na mjesto spaljivanja – ustrinum. Time bi se ublažavalo i sprječavalo širenje neugodnih mirisa spaljivanja ljudskog tijela. Takvoj tvrdnji idu u prilog i brojni nalazi od vatre deformiranih balsamarija. Pojedini oblici balsamarija iz farmacijskog i kozmetičkog repertoara, posebno balsamariji konična tijela (kat.br. 110, 111), imali su na dnu ime proizvođača poput A. Volumnius Ianuarius, odnosno oznaku zaštite monopola na proizvod – patrimonium.

Amforisci su predstavljeni s tri iznimno lijepa primjerka (od kojih za dva doznajemo samo preko prethodne objave – kat.br. 136, 137, jer su stradali u vihoru II. Svjetskog rata) sirijske (kat.br. 135, 137), odnosno sjeverno italske provenijencije (kat.br. 136), a potječu iz ranog 1. st. po Kristu.

U zbirci antičkog stakla iz Argyruntuma sačuvano je i nekoliko staklenihpoklopaca kupolasta oblika (kat.br. 132 – 134) koji se datiraju u 1. i 2. stoljeće. Njima su se pokrivale staklene urne (ollae cinerariae), kao i spomenuti modiolusi i neke vrste zdjelica. Izrađivani su u italskim staklarskim radionicama.

Riton je jedan od oblika posuđa za piće, a veoma je često izrađivan i od metala (kat. br. 138). Uglavnom potječe iz 1. stoljeća po Kristu, mada nije isključeno da je, s izvjesnim modifikacijama u formi, bio u upotrebi i u kasnijim stoljećima.

Sasvim neobičnu i rijetku formu staklenog materijala predstavlja kapalica -gutus (kat.br. 139). Najčešće su to oblici koji u stiliziranom obliku predstavljaju pticu ili neki drugi zoomorfni oblik (gusku, patku…), s kružnim ili ljevkastim otvorom na mjestu kljuna. Na kraju stiliziranog repa nalazi se mali otvor za ukapavanje ili isisavanje tekućine. Namjena im je još uvijek nije sasvim jasna, jer je teško prihvatljiva pretpostavka da su služile kao sisaljke za novorođenčad (često su nalažene u dječjim grobovima). Zoomorfni gutus bio je u upotrebi od 1. do 4. stoljeća na cijelom prostoru Rimskog Carstva. Kroz to razdoblje neznatno je mijenjan u nekim detaljima forme, a izrađivan je u italskim, rajnskim i panonskim staklarskim proizvodnim centrima. Po nekim odlikama, za kapalicu iz Argyruntuma moguće je ustvrditi da potječe iz druge polovine 2. ili prve polovine 3. stoljeća po Kristu.

U svakodnevnom životu, kao i u obredu pokapanja, posebno mjesto imale su staklene urne – ollae cinerarie. O njihovoj kućnoj upotrebi, za držanje konzerviranog povrća i pohranu zimnice obavještava nas antički pisac Columella. On, štoviše, preporučuje staklene urne četverokutna tijela za spremanje raznog povrća u octu. O grobnoj namjeni staklenih urni imamo brojne potvrde u provinciji Dalmaciji i u drugim krajevima Rimskog Carstva. Naime u staklene urne na nekropolama Dalmacije često su stavljani posmrtni spaljeni ostatci pokojnika. Takva staklena urna uglavnom bi se polagala u kamenu urnu, u koju i oko koje su stavljani brojni prilozi za popudbinu pokojnika. U starigradskoj su zbirci zastupljene gotovo sve forme staklenih urni: tipa amfora (kat.br. 140, 141), one s omega i M ručkama (kat.br. 142, 143), bez ručki – trbušasta tijela (kat.br. 144), kao i kvadratične urne (kat.br. 145). Proizvodnja staklenih urni pripisuje se italskim staklarskim radionicama 1. i 2. stoljeća. One bez ručki i kvadratična tijela proizvođene su i u 3. stoljeću. Međutim, zbog brojnosti staklenih urni na nekropolama provincije Dalmacije, posebno Zadra i njegova šireg područja, ne bi bilo pretjerano tvrditi da su se proizvodile i u nekoj od lokalnih radionica na istočnoj jadranskoj obali.

U iznimno velike staklene oblike, uz staklene urne, spadaju i četverokutni amforasti oblici, od kojih je jedan iz Argyruntuma nedavno slijepljen i restauriran (kat.br. 146). Na dnu jednoga takvog akvilejskog recipijenta otisnut je i tekst: Sentia Secunda facit aquileia vitra. Starigradski primjerak ima na svom dnu reljefni otisak vijenca kroz koji prolazi grana. Analogije za ovakve velike recipijente pravokutnog tijela s dvije ručke zaista nisu brojne, a spomenuti reljefni otisak vijenca za sada predstavlja unikat.

* * *

Na kraju se može zaključiti da svaki od 146 staklenih primjeraka, koji potječe s antičke nekropole Arguruntuma, a sebi krije spretnog tvorca – staklara, vještog trgovca i nepoznatog kupca, ali i zemlju u kojoj je nastao. Ponekad pojedina staklena forma krije u sebi i neku svoju tajnovitu namjenu. Ali, uz sve prikrivene tajne, bogate trgovačke putove i složene ekonomske odnose, kao i uz sva prohujala razdoblja koja nas dijele od trenutka nastanka ovih staklarskih proizvoda do danas, nije moguće prikriti maštovitost i ljepotu staklenih oblika. Jednako tako nije moguće prikriti ni sasvim suvremeni estetski doživljaj i vrhunsku obrtničku vještinu kojom su ti stakleni proizvodi izrađeni.

S obzirom na to da grobne cjeline nisu sačuvane (osim dvije na fotografiji prve objave) primjenom tipološko – komparativne metode analiza rimskog stakla iz Argyrumtuma (Starigrad – Paklenica kod Zadra) pruža nam i spoznaju o do sada nepoznatim bogatim trgovačkim i ekonomskim odnosima toga grada i provincije Dalmacije s gotovo svim krajevima Rimskog Carstva, počevši od ranog 1. do početka 4. stoljeća. Osim staklene robe uvezene iz Egipta, Sirije, Cipra, Italije, te iz galsko – rajnskih oblasti i dijelom iz Panonije, u fundusu ove relativno male zbirke nalazi se i nekoliko staklenih oblika koji ukazuju na postojanje lokalne produkcije, odnosno lokalnih staklarskih radionica. To su u prvom redu zvonolike boce i pseudo Merkur bočice, a moguće i kvadratični vrčevi i zvonolike bočice s dugim cilindrični vratom (forma 1, 8, 9, 10). U ovu kategoriju vjerojatno spadaju i staklene urne (ollae cinerariae), koje su također iznimno brojne u provinciji Dalmaciji (forma 38 – 41). Postojanje takvih lokalnih radionica, po sadašnjem stanju istraženosti, moguće je pripisati vremenskom razdoblju od kraja 2. do početka 4. stoljeća, a nije isključeno da su postojale i ranije, jer su ollae cinerariae u upotrebi u drugoj polovini 1. i u 2. stoljeću.

Brojnost i raznolikost tipova i formi, kao i određene osobitosti antičkog stakla Argyruntuma, uz to što dopunjavaju dosadašnje spoznaje o staklarskom obrtu općenito, a posebno u provinciji Dalmaciji, daju nam i novo svjetlo u sagledavanju razine življenja, socijalnih i ekonomskih prilika i profinjenog ukusa stanovnika antičkog Starigrada.

Premda je ovdje izvršena samo analiza antičke staklene građe, a ne cjelokupnog materijala koji je dala nekropola, i premda je u odnosu na ostali iznimno bogat fundus antičkoga stakla u Arheološkom muzeju u Zadru ovo samo mala zbirka stakla, ona nas upućuje na nedvojbeni zaključak da je Argyruntum živio punim sjajem antičke civilizacije.

Po svemu sudeći, antički Starigrad – Argyruntum započeo je svoj život u vrijeme prvih rimskih careva na istom mjestu gdje ga nalazimo i danas. Najvjerojatnije je to bilo u vrijeme Augustusa, kada je nastao kao malo trgovačko središte – emporij. Svoj ekonomski procvat doživljava u vrijeme druge polovine 1. pa do kraja 2. stoljeća, a njegovo zamiranje, kako to pokazuju grobni nalazi i tipološko – komparativna analiza staklene građe, započinje krajem 3. i početkom 4. stoljeća. S kraja 4. stoljeća u gradu mrtvih – nekropoli, nemamo dokaza o gradu živih. Moguće je da su grad i njegovo stanovništvo u drugoj polovini 4. stoljeća doživjeli neku kataklizmu. Isto je tako moguće da su, iz ekonomskih ili nekih drugih razloga, stanovnici Argyruntuma napustili ovaj prostor. Jedan od mogućih razloga je i slabljenje ekonomske moći Carstva i gubljenje trgovačkog značaja Argyruntuma i njegove uloge emporija, zbog čega je i osnovan. Smještaj Argyruntuma prestaje biti od važnosti, a njegovo osiromašeno stanovništvo nalazi i stvara nove izvore opstanka i gospodarske stabilnosti. Najvjerojatnije se vraća načinu privređivanja koji je imao prije podizanja bedema i kula u vrijeme osnivanja grada. S obzirom da sam položaj antičkog Starigrada do sada nije dao nikakve materijalne indikacije za starija razdoblja od 1. stoljeća po Kristu, sasvim je logično da se predrimsko (liburnsko) željeznodobno naselje nalazilo na nekoj od obližnjih gradina. Isto tako, stanovništvo Argyruntuma se već krajem 4. stoljeća moglo povući na isti taj položaj, koji je u međuvremenu mogao neprekidno egzistirati kao manje epihorsko naselje, vjerojatno stočarskog karaktera.

Pretpostavku o mogućnosti premještanja stanovništva Starigrada u kasnoj antici, odnosno ranom srednjem vijeku, na neku od obližnjih gradinskih utvrda, već su do sada zagovarali i neki drugi istraživači. Ta utvrda bi najvjerojatnije mogla biti Gradina Svete Trojice, koja je, u ostalom, najvjerojatnije kontinuirano živjela od pretpovijesnih dana do srednjeg vijeka, odnosno, na neki način, kao kultni prostor sve do danas.

O etničkoj strukturi stanovnika Argyruntuma teško je govoriti, jer, na žalost, pisanih kamenih spomenika je ostalo vrlo malo. Bez obzira na njihov značaj, nisu dostatni za opširniju epigrafsku analizu. No, jedan pronađeni ulomak donjeg dijela liburnskog nadgrobnog spomenika (liburnski cipus) na nekropoli ovog antičkog grada ipak, na neki način, potvrđuje da je stanovništvo Argyruntuma bilo protkano i autohtonim liburnskim življem. Taj je liburnski cipus tim značajniji što istraživanja nekropole nisu dala nalaze «klasičnih» rimskih nadgrobnih spomenika – nadgrobnih stela.

Daljnja arheološka istraživanja bi, nema dvojbe, pridonijela još potpunijem sagledavanju materijalne i duhovne kulture, odnosno niza društvenih i gospodarskih pitanja koja su vezana za antički Starigrad. Neovisno o tome hoće li i kada ta istraživanja uslijediti, može se reći daje Argyruntum, premda jedno od manjih naselja s municipalnom upravom na istočnom dijelu jadranske obale, svoje antičko razdoblje proživio na dostojnoj gospodarskoj i civilizacijskoj razini.